Osvrt: s povodom

Sarajevo. Miris baklave i ćevapa, dim iz nargile, obasjana sahat-kula, lagane legendice o tvrdoglavom Sarajliji koji je kuću, čerpič po čerpič, prenio na drugu stranu smiješnog potoka kako bi se na onoj prvoj strani sagradila Vijećnica.
Za istu tu Vijećnicu veže se još pokoja legenda. Jedna od njih kaže da je češki arhitekt Alexandar Wittek baš gradeći Vijećnicu umno obolio i izvršio samoubistvo frustriran problemom nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade.

Po završetku gradnje, u Vijećnicu je smještena, kako to vijećnicama i dolikuje, gradska uprava. U turističkim autobusima iz kojih vam pokazuju panoramsko Sarajevo spomenut će vam ponešto o načinu gradnje Vijećnice i njenom ratnom razaranju, ali neće spomenuti da je austro-ugarska uprava podizanjem Vijećnice pokušala Gradu dati određen vid autonomije što je bio evropski trend.
Danas, stotinu i dvije godine nakon što je Vijećnica predata gradu na korištenje, isti grad ne samo da nema autonomiju već je tek jedna (prilično beznačajna) karika u administrativnom haosu kojeg zovu Bosnom i Hercegovinom.
Smiješna Zemlja-Majka koja ni ne zna koliko sinova i kćeri ima (zadnji popis stanovništva bio je prije sedamnaest godina) ima dva entiteta i jedan distrikt. Smiješna zemlja u jednom entitetu ima deset kantona. Smiješna zemlja ima 13 ministarstava kulture. Smiješna zemlja ima glavni grad koji je simbolično glavni grad države, a zapravo je sjedište tek polovice zemlje. Smiješni grad ima vlastitu upravu, ispod nje četiri općine, a iznad nje Kanton.
Kada maloljetnik, ničim izazvan, ubodima noža usmrti, ni krivog, ni dužnog školarca u prepunom gradskom tramvaju, administrativni haos dođe kao odlična ispričnica za svaku instancu vlasti.
Vratimo se prelijepoj zgradi na obali Miljacke. Gradonačelnica Sarajeva (na zvaničnoj web prezentaciji grada ona se ne imenuje kao prva gradonačelnica Sarajeva već prva žena-gradonačelnik) i njena svita odlučili su tražiti da se Vijećnica izuzme iz zabrane raspolaganja državnom imovinom.
To da bi gradski oci i majke (ili žene-oci kako bi to, vjerovatno, rekla gradonačelnica) morali imati veze sa zgradom u kojoj je smještena gradska uprava bilo bi logično, ali samo ako bismo zaboravili da je Vijećnica cijele pedeset i tri godine bila utočište Nacionalne i univerzitetske biblioteke, jedne od najvećih na Balkanskom poluotoku, u kojoj se nalazilo preko dva miliona knjiga, rukopisa, zbirki, vrijednih primjeraka iz arhivske građe cijele zemlje...
Uprava grada to je, svjesno, zaboravila, te ovim postupkom pokušava Vijećnicu otuđiti od Nacionalne i univerzitetske biblioteke koja od 1992. godine podstanari u ruševnoj zgradi bivše kasarne Maršal Tito (svaka je simbolika mnogo više od simbolike!).
Zgrada Vijećnice, negdašnje kultno okupljalište studenata, kulturnih radnika i naučnih djelatnika,  godinama već čeka na obnovu, a oko nje se ispredaju nove, suvremene legende, surovije i mračnije od onih o tvrdoglavom Sarajliji i umno rastrojenom češkom arhitektu. Zgrada Vijećnice vječni je džoker u rukavu svake vlasti. Sredstva se prose od donatora, pa to, i sami možete postati: brojeve računa naći ćete na zvaničnoj stranici grada Sarajeva.
Pruge smo, u nekim drugim vremenima i svjetovima, gradili svojim rukama, zašto ne bi i Vijećnicu svojim novcima.
Grad koji ima ovakvu upravu ne mora brinuti za budućnost svojih biblioteka. A glavna među bibliotekama, Nacionalna i univerzitetska, čekajući da izađe iz zidina kasarne, propada kao i njena (a možda i nije njena?) zgrada: bez odgovarajućeg odnosa države jer ništa ne funkcionira na nivou države i sa neriješenim pravnim i finansijskim statusom.
Lamija Begagić

Osvrt je dio teksta koji će pod nazivom „Osobna biblioteka na Balkanu“ biti objavljen u zbirci eseja „Sam među knjigama“ u izdanju zagrebačke „Bookse“.